Životna priča Marina Čilića: Dokazao da i samozatajni mogu do vrha!

Pobjedom protiv Novaka Đokovića u Parizu Marin Čilić srušio je i posljednju prepreku na putu do trajnog mjesta među svjetskom teniskom elitom. No, kao i mnogim drugim vrhunskim hrvatskim sportašima, njegov sportski i životni put bili su trnoviti i prožeti kritikama, a samo su ga upornost, velika volja i potpora bližnjih doveli na mjesto na kojem se zasluženo nalazi… Tko god je sumnjao u Marina Čilića, prošlog tjedna zauvijek je prestao s time.

Prvom pobjedom u karijeri protiv nedodirljivog Novaka Đokovića naš 28-godišnji tenisač potvrdio je da je čvrst dio svjetske teniske elite i da u njoj ima namjeru i ostati, a uspjesi iz prošlosti definitivno nisu bili ni slučajnost ni plod sretnih okolnosti.

 

Često je bio kritiziran, ali Čilić je ostvario gotovo sve ciljeve koje jedan profesionalni tenisač može staviti pred sebe. Među najboljih je deset igrača svijeta, ima grand slam titulu i osvojene velike turnire iz kategorije ATP 500 i 1000, a smiješi mu se i trijumf s Hrvatskom u Davis Cupu. Također je financijski osigurao budućnost sebe i svoju obitelj zaradom od 16 milijuna dolara samo od nagrada na turnirima, a sponzorski ugovori tu su cifru vjerojatno barem udvostručili. Sada mu u najzrelijim igračkim godinama tek preostaje napasti one najbolje i pokušati se probiti do samog vrha ATP-ove ljestvice. S obzirom na igračke kvalitete, ni to nije nemoguće.

Međutim, ovih dana lako je slaviti i veličati Čilića, ali samo su rijetki bili uz njega kad je radio svoje prve teniske korake. Kao i mnogi drugi vrhunski hrvatski sportaši, prošao je trnovit put do uspjeha, a ključna je bila potpora obitelji, bez koje je nezamislivo sportski uspjeti u zemlji u kojoj sustavni rad s mladim sportašima gotovo da i ne postoji.

Marin je odrastao u Međugorju, u pobožnoj obitelji koja je činila sve kako bi djeca uspjela u životu. Tata Zdenko nije štedio novac da bi svojim sinovima dao priliku sportski se razvijati. Vinko, Goran, Marin i Mile, četvorica braće Čilić, zahvaljujući napornom radu i ulaganju svojih roditelja dobili su šansu postati profesionalni sportaši, a Marin je bio taj koji je najdalje dogurao i na kraju opravdao silna financijska odricanja obitelji.

a sedam godina Marin je prvi put primio reket u ruke, a iako je bio skroman i povučen dječak, njegov talent nije prošao neopaženo. Nakon prvih teniskih koraka u Međugorju i Ljubuškom, s 14 godina preselio se u Zagreb i počeo ozbiljno raditi na ostvarenju svog sna. Igrom slučaja, ubrzo je upoznao Gorana Ivaniševića i on ga je spojio s trenerom Bobom Brettom, a američki stručnjak sljedećih godina od njega je napravio jednu od najvećih nada svjetskog tenisa.

Čilić je sa 17 godina već bio drugi junior svijeta i imao osvojen Roland Garros u svojoj dobnoj kategoriji, no daleko je još bio od proboja među najbolje profesionalce. Ipak, tri godine kasnije osvajanjem svog prvog ATP-ovog turnira u New Heavenu napravio je prvi veliki korak prema teniskoj eliti.

Marin je iznimno vezan za svoju domovinu i uvijek igra s velikim žarom u Hrvatskoj pa nije iznenađenje to da je upravo kod kuće imao najviše uspjeha na ATP-ovim turnirima. Onaj u Zagrebu osvojio je čak četiri puta, a u Umagu je prekinuo 21 godinu suše hrvatskih predstavnika i postao pobjednikom 2012. godine.

‘Nevjerojatan osjećaj. Obožavam igrati doma i ovo mi je sigurno jedan od najdražih naslova u karijeri’, poručio je oduševljenim umaškim navijačima nakon spomenutog trijumfa.

No svih devet ATP-ovih turnira koje je osvojio u svojih prvih devet profesionalnih godina bilo je iz kategorije ATP 250, najmanje cijenjene na profesionalnoj razini, a kad se trebalo pokazati na velikoj pozornici, uvijek je nešto falilo. U doba dok mu je Brett bio trener patio je od konstantnih oscilacija u igri, a čak i kad je bio deveti igrač svijeta 2010. godine, bio je to plod solidnih rezultata, a ne vrhunskih postignuća.

Zbog toga je Marin dobio neželjenu reputaciju talentiranog igrača koji nije dovoljno psihički jak da bi došao do samog vrha, a povremeno razočaravajuća igra u kombinaciji s povučenom osobnošću doveli su do konstantnog neopravdanog podcjenjivanja među hrvatskim ljubiteljima tenisa. ‘Ništa od tog Čilića’, često se tih godina moglo čuti…

Mnogi su sumnjali u Marinovu sposobnost da osvaja velike turnire, ali nitko nije ni pomislio da koristi nedopuštena sredstva. Kada je u proljeće 2013. godine pao na dopinškom testu, bio je to velik šok za hrvatsku javnost koja je jasno stala uz svog tenisača, jer Marin možda ponekad nije briljirao na teniskom terenu, no bio je na njemu i izvan njega besprijekoran sportaš. Nitko ga nije mogao uopće zamisliti kao varalicu.

Ljudi koji su tada vjerovali u Čilića imali su pravo. Nepažnjom je konzumirao glukozu koja je sadržala tvari što ih sportaši moraju izbjegavati. Spremno je surađivao s ITF-om, no svejedno je dobio devet mjeseci suspenzije, a kazna je kasnije smanjena na četiri. Što je najgore, u njegovom urinu nije pronađen zabranjeni niketamid, već tragovi markera N-etilnikotinamida koji nije bio na listi dopinga.

‘Nisam očekivao da će mi suditi kao u filmovima i da se svaka riječ može iskoristiti protiv mene. Bila je to jedna velika noćna mora i veliko mi je olakšanje to što je završila’, izjavio je tada Čilić, a njegov menadžer Vincent Stavaux je dodao:

‘ITF je lagao – u Marinovom tijelu nikad nisu pronašli zabranjenu supstancu. Grozna je to laž. Ne želim više slušati o dopinškom slučaju Marina Čilića jer on ne postoji.’

Svjetska teniska federacija mu se nikad nije ispričala, ali ispalo je da mu je učinila veliku uslugu. Ružno iskustvo djelovalo je kao šok terapija za Marina te je shvatio da se u životu iznenada sve može urušiti i da, ako želi ispuniti svoj potencijal, mora se trgnuti te dokazati sebi i drugima da je rođen za velike stvari.

Baš u to doba, uoči 2014. godine, započeo je Čilić suradnju s trenerom Goranom Ivaniševićem, što se pokazalo punim pogotkom. Poboljšao je servis i igru na mreži, dobio na borbenosti i gladi za pobjedama. Igra mu je bila sve bolja, ali i dalje je malotko vjerovao u njega kad se pojavio na US Openu, no uspio je teniski svijet okrenuti naglavačke. Trijumfima protiv Baghdatisa, Marčenka, Andersona, Simona i Berdycha probio se u polufinale, a tamo ga je čekao veliki Roger Federer.

Kada je pomeo Federera 3:0 u setovima, ljubitelji tenisa u Hrvatskoj shvatili su da se u New Yorku sprema nešto veliko. I imali su pravo. U finalu protiv Keija Nishikorija Čilić je s tri puta po 6:3 ostvario najveću pobjedu u karijeri i postao treći hrvatski tenisač s grand slam titulom, prvi nakon svog trenera Ivaniševića i Ive Majoli.

‘Sve je to rezultat napornog rada. Uživao sam na terenu i igrao svoj najbolji tenis u životu’, izjavio je Marin nakon naslova u New Yorku te zatim zahvalio Ivaniševiću i suradnicima koji su ga doveli do teniskog trona.

Slavlje u Međugorju bilo je veliko, jer Marin je ispisao povijest. Odjednom je svima postao zanimljiv i njegov privatni život koji je godinama uspješno čuvao podalje od hrvatske i svjetske javnosti. Oko Čilića nema materijala za trač rubrike, ali lijepa djevojka Kristina Milković svima je upala u oko na tribinama US Opena.

‘Ona mi donosi sreću kad dođe gledati finale. Nadam se da će biti uz mene u još puno finala’, kazao je nedavno Marin o svojoj Kristini, diplomiranoj 26-godišnjoj psihologinji iz Dubrovnika. U vezi su već sedam godina, ali još im se ne žuri pred oltar.

Marin je, čini se, uspješno posložio svoj život izvan terena, a na njemu je osvajanjem grand slam turnira ostvario dječački san. No time nije utišao kritičare koji su vjerovali da se radi o kratkotrajnom bljesku. Nakon nekih prosječnih rezultata i neizvjesnih poraza, poput onog od Federera u četvrtfinalu Wimbledona, među kritičarima se našao i trener Goran Ivanišević pa je suradnji ovog ljeta došao kraj.

‘Bila je velika privilegija raditi s Goranom, ali nažalost staza koju smo dijelili na ovom putovanju se razilazi i odlučili smo završiti naš odnos’, objasnio je Čilić i započeo suradnju sa Šveđaninom Jonasom Bjorkmanom te se on priključio savjetniku Ivanu Cinkušu, fizioterapeutu Robertu Pruscu i menadžeru Vincentu Stavauxu u stručnom stožeru.

Tko je mislio da Čilić ne može bez Ivaniševića, gadno se prevario. Najbolje je tek uslijedilo u drugoj polovici ove godine. Marin je u Cinncinatiju i Baselu konačno ostvario trijumfe na turnirima najviše razine, ATP 1000 i ATP 500, čime je kompletirao svoju zbirku trofeja, a na tom je putu treći put u karijeri pobijedio i Andyja Murrayja, sada prvog igrača svijeta.

Ono što je Čiliću još nedostajalo dogodilo se u Parizu prošli tjedan. Nakon 14 uzastopnih poraza konačno je svladao Novaka Đokovića, dugogodišnjeg vladara tenisa. Iznimno zrelom igrom, uz potporu djevojke Kristine na tribinama, Marin je u velikom stilu otjerao sve demone koji su ga pratili, zauvijek utišao kritičare i izborio nastup na završnom turniru osmorice najboljih u Londonu.

Marin je time potvrdio da je postao stabilan i konstantan član elite te da će nas svojim sportskim uspjesima uveseljavati još dugo, a uoči finala Davis Cupa od 25. do 27. studenog u zagrebačkoj Areni hrvatski navijači uzdaju se upravo u njega kao glavnu prevagu u borbi s Argentinom. Kako god taj dvoboj završio, skromni i povučeni Međugorac već je dokazao svoje: vrhunski sportaš izgleda da ipak ne mora biti drski, beskompromisni egomanijak, već na vrhu ima mjesta i za samozatajne radnike i poštene sportske rivale…

Tportal.hr

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *