Zaslužuju film: Znate l’ priču o Dodigovim?

Put od “pakla do raja”

“Putovali smo u Ladi, spavali u šatoru pored staze. Jednom nas je čak i snijeg zatrpao, a znali smo trenirati i po sedam sati dnevno”, u jednoj od svojih ispovijesti rekao je Ante Kostelić, otac i trener Janice i Ivice, hrvatskih sportista koji su na svoj način obilježili sport.

Željko je sa bratom Ivanom prošao sito i rešeto, a danas je trener i prvi čovjek TK Međugorje

Priča je to o planetarnom sportskom uspjehu jedne porodice iz našeg susjedstva. Istinski zaljubljenici u sport divili su se Janici i Ivici upravo radi njihovog puta do uspjeha, a malo je onih koji znaju da u Bosni i Hercegovini postoji slična priča. Istina, glavni glumac ili glumci nisu stekli sportsku slavu poput Kostelića, no iz njihovog primjera može se naučiti mnogo toga.

Radi se o porodici Dodig, sportskim zanesenjacima iz Međugorja, malog mjesta u Hercegovini koje je jedno od najpoznatijih rimokatoličkih hodočasničkih odredišta na svijetu. Postalo je poznato kroz ukazanja Djevice Marije, koja se kao fenomen počela javljati 1981. godine, nakon čega se počeo razvijati vjerski turizam.

No, Međugorje je i sportski fenomen. Malo je poznato da su u istoj ulici ovog malog mjesta odrasli Marin Čilić, Andrija Stipanović, Vladimir Vasilj, Marin Šego i Ivan Dodig.

“Međugorje je posebno. U različitim sportovima imamo vrhunske sportiste. Ima nešto, ne može se slučajno postati vrhunski sportista. Mislim da su ljudi koji su radili sa tim sportistima dio tog procesa, zatim ambicije. Mi smo uvijek ovdje bili gladni uspjeha. Zatim geni i klima, recimo skoro cijelu godinu možemo igrati i trenirati “vanka”. Prehranu ne treba zanemariti, zatim i uslovi jer recimo u ovom sportskom centru imate sve što je potrebno. Dosta je faktora koji utiču da u Međugorju ima uspješnih sportista. Međugorje ima i jedan ekstra faktor, ne znam kako ćete to predstaviti ali mi smo veliki vjernici. Vjera nam daje dodatnu snagu”, za SportSport.ba govori Željko Dodig, trenerski stručnjak i brat Ivana Dodiga, nekadašnjeg teniskog reprezentativca naše zemlje i jednog od najboljih dubl igrača na svijetu.

Nekadašnji teniski reprezentativac naše zemlje zajedno sa svojom porodicom prošao je put od pakla do raja. Dodigovi su vjerovali u Ivanov uspjeh, pa su s obzirom da je tenis poprilično skup sport dospjeli na ivicu bankrota, no nisu odustajali. I na kraju se sve isplatilo, Ivan je postao jedan od najboljih dubl igrača na svijetu, a i u pojedinačnoj konkurenciji je bio među 30 najboljih.

Važnu ulogu u Ivanovoj karijeri, dakle, odigrala je i porodica, a za SportSport.ba o putu od “pakla do raja” Dodigovih govorio je upravo Željko, Ivanov brat i trener koji je danas predsjednik i trener u Teniskom klubu Međugorje. Krenimo redom.

Tenis i Međugorje?

“Sve je krenulo osamdesetih godina osnivanjem Sportskog društva u Međugorju. Moj stric Žarko je bio jedan od članova odbora koji je u biti pokrenuo osnivanje tog društva. On je prije toga radio u Njemačkoj kao teniski trener, ali je radio i u rukometu. Društvo su činile četiri sekcije, malonogometna, odbojkaška, teniska i rukometna, a upravo je rukomet bio u njihovom fokusu. Žarko je napravio i prvi teniski teren u Međugorju. Na početku je bilo sve amaterski, rekreativno, dok se Međugorje kroz rukomet da tako kažem sportski gradilo”, govori Željko i dodaje:

“Stric se nakon rata pošto se nije slagao sa nekim ljudima iz rukometa okreće tenisu. Počeo je ozbiljnije raditi sa Ivanom, Marinom i ostalim talentovanim igračima. Tako smo osnovali klub, tenisku školu koja je brojala oko 20 djece. Počelo se odlaziti na turnire, Ivan, Marin i mlađi brat Mladen su počeli praviti rezultate u tim mlađim kategorijama. Igrali su na nivou Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a kasnije su odlazili i na međunarodne. Na početku smo bili laici u tenisu. Morali smo sve naučiti, sreća nam je bila što su stric i moji roditelji bili u Njemačkoj pa su donijeli neko znanje. Nije bilo interneta, nije bilo mobitela i bilo se teško snalaziti. Probijali smo led, a na turnirima smo učili kako sve funkcionira, od nivoa kluba do nivoa saveza. Nakon toga smo bili jedni od osnivača Teniskog saveza Herceg Bosne, pa onda Federacije i Saveza BiH. Osim Ivana i Marina bilo je na početku još igrača koji su ili ostali u tenisu ili su danas treneri. Ja sam jedan od njih, trenirao sam rukomet i tenis, a danas sam trener.”

Bitni faktori za uspjeh?

“Danas imamo ljude i Saveze koji imaju sjajne uslove, finansije, infrastrukturu ali nisu uspjeli. To su bitni faktori i bez toga je teško uspjeti, no i sreća je bitan faktor. Rad bih ipak stavio na prvo mjesto. Mnogo je bitnih faktora koji su potrebni za uspjeh, treba se mnogo toga posložiti, pogotovo u tenisu gdje uz dobar rad, uslove i dozu sreće morate imati i finansije da biste postali dobar igrač.”

Ivanov put do uspjeha mogao bi poslužiti kao dobar scenarij za dugometražni film.

“Ljudima je to danas zanimljivo, ali to je jedan najteži put koji se može proći. Recimo, mi kao obitelj smo imali mnogo drugačiji put od Čilića. Marinov stric je u Zagrebu imao dobre veze sa Teniskim savezom Hrvatske i Goranom Ivaniševićem i zahvaljujući svojim dobrim rezultatima sa 14 godina je dobio podršku od njih. Marin je to zaslužio i on je to opravdao, a Teniski savez Hrvatske je imao dobru procjenu. To je bio lakši put. Zašto lakši? Financijska podrška i dobre veze mnogo su bitni u tenisu. S druge strane je Ivanov put i to je jedan od najtežih puteva u sportu. Jedan od milion na taj način uspije. Stric je bio Ivanov trener do momenta kada je uspio doći do 250. mjesta na ATP listi. Naši roditelji su radili, mučili smo se, prodali smo sve. Uložili smo u to s tim da smo štedili na svakom koraku. Spavalo se u autu, napolju na ležaljkama, pravili se sendviči da bi se izbjegli restorani kako bi se uštedilo. A na kraju je bilo malo ljudi koji su pomagali i koji su u krajnjem slučaju u tom vremenu mogli pomoći.”

“Malo ko je iskreno vjerovao da će Ivan uspjeti. Bilo je solidnih rezultata u juniorskim danima, no trebao se napraviti iskorak. Trebalo se putovati na međunarodne turnire, igrati što više, nekih 30 do 40 sedmica provesti na turnirima. A, to sve košta. Kako god išli ili s kim išli to košta. Jednostavno nismo više mogli, ostala je još jedna kuća da je prodamo. Bili smo maltene pred bankrotom. Ja sam se malo maknuo, otišao sam se educirati. Krenuo sam raditi kao teniski trener, dok su Ivan i mlađi brat putovali koliko su mogli. Snalazili su se na sve načine i onda kada se izlaz nije vidio pojavio se jedan čovjek. Radi se o Juraju Ivankoviću koji je imao turističku agenciju i pomogao je Ivanu. Zapravo, on je htio pomoći mlađem bratu jer on je bio veći talenat od Ivana. Ponudio mu je sve, bili smo oduševljeni ali na jednom obiteljskom sastanku mlađi brat je rekao da se zahvaljuje na ponudi, no da nije zainteresiran. Ostali smo u šoku, a čovjek je rekao da će onda pomoći Ivanu.”

I pored svih problema sa kojima su se susretali Dodigovi su vjerovali u uspjeh i na kraju im se sve isplatilo.

“Vjerovali smo, da nismo ne bi se uspjeh ni ostvario. No, morate biti “luđaci”. Ivan se nakon pomenute pomoći spustio na neko 250. mjesto i onda dolazi do zasićenja, što je i normalno. Pada ponovo na 600. mjesto i svi su mislili da je kraj jer već ima 24 godine. Odlučio je otići u Njemačku, potpisao je ugovor za jedan klub, trenirao sa rekreaticvima da bi mogao platiti da trenira samo za sebe. Imao je trenera Nijemca koji je trenirao u to vrijeme Troickog i Nieminena, a Ivan mu je bio “zec”. Vukao je njih dvojicu, a trener mu je rekao da će kroz par godina doći među TOP 100. Malo pomalo Ivan je došao do 150. mjesta, obezbijedio je sebi neka sredstva i morao je odlučiti da li će ići dalje. Težak je to put, no na jednom sastanku smo zajedno donijeli odluku da idemo uložiti sve što imamo. Ako se probije do TOP 100 moglo bi se isplatiti, ako ne uspije neće nam biti krivo jer smo dali sve od sebe. Izabrao je jednog Čeha za trenera i malo pomalo je stigao do 29. mjesta što je njegov najbolji ranking u pojedinačnoj konkurenciji.”

Problemi s početka karijere došli su na naplatu pa je Ivan morao odlučiti, singl ili dubl. Napravio je dobru odluku.

Uvijek je bio atraktivan teniser. Volio je ići naprijed, imao je dobru volej igru pa je uporedo igrao i parove. I sad se vraćamo na onu priču o našoj borbi. Sve dolazi na naplatu, mučenje na početku karijere. Spavanja u autu, bez fizioterapeuta i doktora, sve je došlo na naplatu. Došli ste gdje treba ali ste potrošeni. Ivan je imao dosta povreda, njegovi rezultati bi bili mnogo bolji da se išlo sistematski, odnosno da je imao u mladosti najbolje uslove. Danas je što se tiče parova blizu svog cilja, a to je broj 1. Tu je, već nekoliko godina se vrti u TOP 10, a singl je prestao igrati jer je mnogo kompleksniji. Morao je odabarati i mislim da nije pogriješio.”

Pričato o tenisu, a ne spomenuti novce je gotovo nemoguće, a koliko zapravo zarađuju objasnio je Željko.

“U kategoriji do 18 godina ne mogu se igrati turniri za novce s tim da ima nekoliko igrača koji su mlađi, a mogu igrati profesionalne turnire ako to njihovi rezultati zadovoljavaju. Prvi turniri koje igraju su Futuresi čija je vrijednost 10.000 dolara. Eh, sad, ljudi misle ako osvojiš taj turnir da zaradiš 10.000 dolara što nije tačno. To je nagradni fond za sve igrače i sudije, pa za parove. Pobjednik u pojedinačnoj konkurenciji dobije nekih 1.000 dolara. Nakon toga idu Challengeri, a da bi ste ih igrali morate na Futuresima skupiti nekih 150 bodova i biti oko 300. mjesta. A, kada osvojite Futures dobijete 25 bodova. Sad zamislite u kakvoj formi morate biti da osvojite 150 bodova u sezoni. Vrijednost Challengera su od 35.000 do 125.000 dolara i tu počinjete zarađivati. No, sve je to malo jer i rastu troškovi. Igrači koji su oko 150. mjesta igraju i kvalifikacije ATP turnira, pa se plasiraju u završni dio i zarade nešto. No, kako počinjete zarađivati tako morate i više ulagati u sebe. Kažu da se tek kada ste u TOP 100 može početi raćati uloženo, ali teško je ostati među 100 najboljih. Već tada morate imati osobnog trenera, kondicionog, fizioterapeuta, a sve to košta. I njima morate plaćati troškove putovanja, sobe, plate. Ako se zadržite tu nekoliko godina možete se nadati povratu uloženog. Da biste dobro zarađivali (pola do milion eura godišnje) trebate biti između 10. i 50. mjesta. No, i tada vam rastu troškovi jer potrebno je mnogo više ulagati u tim ljudi koji vas prati na turnirima, odnosno potrebno je više ulagati u sebe. Troškovi su 200.000 do 300.000 eura za taj stručni tim. Dakle, da biste profitirali morate biti tu par godina. Najbolje zarađuju igrači TOP 10. Oni zarade više nego svi ostali zajedno. Imaju ogromna sredstva od sponzora, nagrada i garancija. Da bi turnir bio jak mora dovoditi igrače iz TOP 10, a oni to dobro naplaćuju.”

Željko u razgovoru nagalašava koliki je značaj Teniskog kluba Međugorje.

“Osim vrhunskih sportaša koje je dalo Međugorje treba naglasiti i jednu bitnu stvar o kojoj se ne priča mnogo. Nije profesionalni sport samo sport. Evo kroz naš klub je prošlo par hiljada djece. Oni su odgojeni u sportskom duhu, odgojeni su zdravo, mnogi od njih su se snašli kroz sport za svoj život. Neki su postali treneri, neki sudije, a neki završavaju svoju edukaciju kroz sport na način da odlaze na koledže gdje dobijaju stipendije kroz tenis. Nisu to mali novci, imamo sad recimo osam bivših članova kluba u SAD-u na koledžima. Njihove stipendije su od 20.000 do 60.000 dolara. Pa uzmite da studirate četiri pet godina. Veliki je to iznos, a sve ste dobili da kažem na osnovu tenisa.”

U Teniskom klubu Međugorje i danas trenira veliki broj djece, a tu su i rekreativci koji svoje slobodno vrijeme provode na teniskim terenima.

Danas imamo oko 100 djece, 100 rekreativaca. Imamo 30 projekata od male djece i njihovih turnira do nacionalnih turnira i kampova. Kažem, to je sistem koji je strateški napravljen i sve što se dešava nije slučajno. Godinama se gradio naš klub, ljudi su se educirali i zato sad sve dobro funkcionira. Zato se klub razvija sve više i više, radi se o sistematskom procesu koji ima svoj početak kraj. Svake godine ulažemo sve više i nećemo se zaustaviti. Sport i tenis imaju budućnost u Međugorju. no teško je prognozirati da li će neko uspjeti ili ne, pogotovo u tenisu. Danas pogotovo jer se mnogo toga vrti oko novca.”

Ukoliko se želite baviti tenisom odricanja su neminovna.

“Tenis je takav sport da se mora trenirati cijeli dan. Recimo, naša 15-godišnja Ena Rako počinje trenirati u 8. Doručak, pa fitnes i zagrijavanje kao priprema za teniski trening. Nakon toga istezanje, ručak, malo odmora pa opet teniski trening i na kraju kondicioni. Poslije ide večera pa spavanje i svaki dan isti tempo. Tenis je specifičan sport i zahtjeva trening i samo trening. Sve je podređeno treningu, prostora za nešto drugo nema.”

Sa žarom u očima ovaj teniski stručnjak priča o najboljem svih vremena, Rogeru Federeru.

“Federer je najveći svih vremena. Imao sam priliku da ga upoznam, da pričam sa njegovim trenerima. Ljubičić je njegov trener i imamo neke stvari iz prve ruke. On je igrač koji igra najednostavniji tenis. Recimo, on iz jedne situacije ima šest varijanti da može odigrati, a neki drugi top igrači imaju tri. Nema povreda jer igra jednostavan tenis. Nema povreda jer igra drugačiji tenis. Znate da njegovi poeni ne traju dugo, a on ga rano može završiti jer ima onih šest varijanti. Veliki je fanatik, znam to jer sa Ljubičićem razgovoram oko toga. On kući ima dva TV-a na kojima se 24 sata vrti tenis. Vjerujte da i danas zna igrače koji igraju na Futuresima. Teško će ga neko nadmašiti.”

Na kraju razgovora osvrnuo se i na uspjeh najboljeg bh. tenisera Damira Džumhura.

“Poznajem Damira, mogu reći da smo i dobri. Iskreno, smatrao sam da jako teško može uspjeti. On je od samih početaka pravio dobre rezultate, mislim na mlađe kategorije. U tim mlađim kategorijama njegove fizičke sposobnosti (eksplozivan, brz) su prolazile, no mislio sam da će mu to biti hendikep u seniorskom tenisu. Po meni je jako sličan Đokoviću, mislim na to da ga je jako teško pobijediti. Morali ste se baš namučiti. U prilog mu je išlo i to što se tenis usporavao. To je odgovaralo defanzivnim igračima, on je iskoristio i svaka mu čast. Sretan sam zbog njega, dobro je i za ove prostore jer je odavde teško uspjeti. A, na kraju živimo na prostoru u kojem se ne cijeni uspjeh. Pogledajte samo Čilića, i danas pojedini znaju reći kakav Marin. U tenisu je teško uspjeti, kao trener se “ubijem” da napravim igrača koji će osvojiti jedan ATP bod.”

Podjestimo, najbolji plasman Ivana Dodiga u pojedinačnoj konkurenciji je 29. mjesto, dok je u parovima 2015. godine bio na 4. mjestu. U singlu je osvojio jednu titulu, a najbolji rezultat na Grand Slamu mu je osmina finala Wimbledona. u dublu ima 10 osvojenih titula od kojih je najvrijednija ona na Roland Garrosu 2015. godine. U karijeri je zaradio oko 6.5 miliona dolara.

sportsport.ba

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *