Nitko od njih nije ništa očekivao, a oni su donijeli srebro

Hrvatska rukometna reprezentacija završila je s nastupom na Europskom prvenstvu na drugom mjestu. Je li moglo bolje, uvijek je moglo, ali nebitno je. Hrvatska je apsolutno nadmašila očekivanja kada se zna s kakvom je skepsom ispraćena na Europsko prvenstvo.

Već smo navikli na slične situacije i procjenjivanje vrijednosti kroz prijateljske utakmice i nismo, očito, ništa naučili. Ne mora se u prijateljskim utakmicama pobjeđivati glatko i igrati lepršavo da bi automatski imali odličan rezultat na velikom natjecanju. Pitajte Dance, oni su upravo tako izgledali prije Europskog prvenstva pa je tamo izgledalo sve drugačije.

Kada je trebalo, Hrvatska je bila prava. Sve one koje je trebala pobijediti i od kojih je bolja, svladala je. Nije dopustila nijedno neugodno iznenađenje, a svladala je Njemačku, svladala je Norvešku i bila potpuno ravnopravna starim i novim europskim prvacima Španjolcima i to u dva susreta.

Prije Prvenstva bilo je dosta upitnika, od slučaja Štrlek do pozicije desnog vanjskog gdje su redom otpadali igrači i ostao je samo Luka Stepančić. Svakakve priče su se mogle čuti oko izbora igrača, procjenjivanja Line Červara, Hrvatska je opet imala milijun izbornika i kako to obično bude, svaki izbor, bio bi krivi izbor. Uvijek bi bilo nezadovoljnih i uvijek bi bilo onih koji se ne bi slagali.

Međutim Červar je očito napravio dobar odabir i još jednom je ostvario rezultat. Hrvatska možda nije igrala najlepršaviji rukomet na svijetu, ali je koristila ono što je imala i to je koristila na najbolji način. Obrana je bila forte, imala je igrače koji u toj fazi mogu dobro odgovoriti i puno toga temeljilo se na njoj. Domagoj Duvnjak tu je bio ključna figura i na svoju klasu i inteligenciju odradio je ogroman posao u razgradnji protivničkih napada. Međutim ono što je još važnije, Duvnjak je bio pravi lider, vukao je svojim primjerom cijelu momčad i radio je upravo ono što kapetan treba raditi.

Nakon svih silnih odličja i trofeja, Červar je i dalje osporavan i to je moguće samo kod nas. No još jednom je potvrdio svu svoju taktičku genijalnost, u kratko vrijeme ovih priprema obranu je učinio granitnom i stvorio preduvjete za dobar nastup. Može se o Červaru misliti ovo ili ono, ali njemu se rijetko događa da mu se momčad totalno raspadne i da nema nikakvog plana B. Obrana će uvijek biti u prvom planu, igrat će se čvrsto i tvrdo, ne očekujte rapsodiju, rezultat je uvijek u prvom planu, a ekshibicija u desetom. Tako i treba biti kada su u pitanju velika natjecanja. Puno puta Hrvatska je izgledala sjajno pa kada je došla ozbiljna utakmica, dogodila se potpuna blokada i olako se padalo.

Lino je možda tvrdoglav i gurat će svoje ideje do samog kraja, ali on apsolutno ima kredit za takvo što. Červar je ostvario puno toga u karijeri, od Umaga pa do hrvatske reprezentacije i ima potpuni legitimitet za gurati svoje ideje. I ovo Prvenstvo to potvrđuje.

Bilo je sreće, ali bez nje niti ne možete ostvariti veliki rezultat. Danas ne postoji reprezentacija koja bez doze sreće, samo i isključivo zahvaljujući svojoj kvaliteti može na vrh. Možda je tome blizu bila Danska na prošlom Svjetskom prvenstvu gdje je apsolutno dominirala, ali već ovo natjecanje pokazalo je da i Danci ako nisu sto posto unutra, ne mogu napraviti puno. Ali tko zna, da su bili malo sretniji u susretima protiv Islanda i Mađarske, možda bi upravo oni danas bili na vrhu. No nisu i tu je priči kraj.

Hrvatska je zato iskoristila svoju dozu sreće protiv Norveške, jednako kao što ona nije bila na njenoj strani tri godine ranije na Svjetskom prvenstvu protiv istog protivnika. To je sasvim normalno u sportu, ne pobjeđuje uvijek isključivo i samo sirova kvaliteta, da je tako, sport bi bio vrlo predvidljiv i dosadan. Jedna ili dvije prave procjene vratara, pogođena strana, centimetar više lijevo ili desno od vratnice, ta crta je vrlo tanka i odlučuje dvoboje. Kao što je Johannessen pogodio vratnicu iz prilično čiste situacije i Hrvatska iz polukontre preko Muse uzela pobjedu i ušla u finale, jednako tako je Norvežanin mogao zabiti. To je taj centimetar, ta doza sreće koja je uvijek dobrodošla.

Červar će voditi reprezentaciju u kvalifikacijama za Olimpijske igre gdje ga čeka pakleno težak posao s Francuskom, Portugalom i Tunisom u Parizu, a nadamo se da će sjediti na klupi i u Tokiju. Nakon toga doći će nasljednik, već se spominju neka imena, treneri stvarno različitih stilova koji mogu donijeti nešto novo. Ne treba zaboraviti niti plus da je većina reprezentacija u svom rosteru imala barem jednog-dvojicu igrača kojima je ovo bilo posljednje europsko prvenstvo. Hrvatska nema onih koji se opraštaju, a ima ih još dosta koji dolaze.

Najstariji su Zlatko Horvat, Željko Musa i Marin Šego, ali mogu još puno pomoći i na njihovoj poziciji postoje zamjene koje bi trebale polako rasti i igrati važnu ulogu u reprezentaciji u budućnosti.

Nema brige za budućnost hrvatskog rukometa što je u biti čudo kada se zna u kakvom nam je stanju liga i s čim se sve klubovi u najvišem rangu bore. Onda tek možete zamisliti kako je u nižim rangovima. Svako zlo za neko dobro pa ti mlađi i talentirani igrači barem igraju i dobivaju pravu priliku u toj ligi. No da je stanje teško, jako je teško. Dodajte tome još i malu bazu igrača s kojom Hrvatska uopće raspolaže i svakom će biti jasno koliki je ovo uspjeh.

Govorilo se kako će hrvatski rukomet pasti u prosječnost nakon odlaska one zlatne i teško dostižne generacije, ali nikada nije. Nije mu se dogodilo ono što se dogodilo Poljacima primjerice pa da su praktički nestali.

Iako danas nije vrijeme, ali ono što jedino smeta je odnos prema zaslužnim igračima. Hrvatska se olako odricala onih koji su joj puno dali. Koliko je hrvatskih reprezentativaca imalo oproštaj dostojan onog što su napravili i koliko su pružili reprezentaciji, kakve su uspjehe donosili? Kod nas je većina samo gumicom prebrisana, a pogledajmo malo kako se ostali opraštaju od svojih legendi, kako ih koriste kada više nisu za 60 minuta i koliko im one znače i donose.

No, to je za neku drugu priču. Ovo vrijeme pripada Mariću, Duvnjaku, Hrstiću, Stepančiću, Horvatu, PŠarcu, Karačiću, Musi, Mamiću, Cindriću, Matanoviću, Mandiću, Ravniću, Brozoviću, Šipiću, Šegi, Ašaninu i svim onima koji su dali svoj doprinos na pripremama uoči Prvenstva.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *