Marin Čilić: Ponosan sam što sam Hercegovac!

Najbolji hrvatski tenisač Marin Čilić javio se za Jedan na jedan iz kampa u Sanremu, gdje smišlja plan za povratak u vrh svjetskog tenisa. Nakon dvije teške godine pune oscilacija, morao je otkazati australsku turneju, ali se nije predao. Otkrio nam je što mu se točno događa s koljenima, zašto su ga optužili za namještanje, hoće li jednog dana biti prvi na svijetu…

Taman ste pred kraj prošle sezone počeli dobro igrati i sada stiže vijest da otkazujete Australian Open. O kakvoj se ozljedi točno radi i kada možemo očekivati povratak?

 

Radi se o ozljedi oba koljena koju vučem već par godina. U razdobljima kad bih igrao na tvrdim podlogama, kao u Americi, događala bi mi se upala i ozljede koje su me sprečavale da odem na viši nivo. Na kraju prošle sezone sam odlučio to riješiti na duže vrijeme, zapravo da se riješim svih bolova do kraja karijere. Primao sam injekcije za oporavak tetive, sve je prošlo jako dobro, ali moram paziti da koljeno ne opteretim previše, radim posebne vježbe. Trebao bih ponovno zaigrati 30. siječnja, na Zagreb Indoorsu.

Godine 2010. najavili ste dolazak u sam vrh svjetskog tenisa. Sezona je počela fantastično, igrali ste maestralno, s onakvim Čilićem bi i Đoković danas imao problema. Osvojili ste Chennai, došli do polufinala Australian Opena, a onda negdje u 4. mjesecu ponovno ‘nestali’. Od tada se tražite, što je uzrok ‘slavnim’ oscilacijama Marina Čilića?

Pa je, imao sam 2010. godine taj sjajan početak sezone, iskoristio sam to i prvi put ušao u TOP 10. Tada je sve postalo drugačije, pokušavao sam iz svakog meča izvući najbolje i u svakom trenutku sam pokušao igrati savršeno. Međutim, ispalo je da nisam to mogao izdržati u tom trenutku i ja sam se na neki način u svemu tome izgubio. Poslije je bilo dosta teško posložiti sve kockice, i evo tek protekle sezone, negdje od ljeta, pronašao sam dobar način za povratak. Ali mislim da to što sam igrao krajem prošle godine nije moj maksimum.

Odakle te crne rupe? Jeste li probali konzultirati stručnjake za psihološku pripremu?

Kod mene dosta stvari ovisi o pripremi. Recimo, baš za tu Australiju se uvijek imam vremena pripremiti, oko mjesec dana i onda dođu rezultati. Međutim, nekako kad sezona krene, kad dođem u puni pogon, kao da izgubim vjetar u leđa i nekako mi igra padne. Što se struke tiče, ja sam tu sretan. Tu je Bob Brett, pa moj kondicijski trener Slaven Hrvoj, koji radi s Vejićem i Karlovićem, i koji mi je jako puno pomogao u prošloj sezoni. Inače, prošle sezone sam napravio dosta stvari koje će mi pomoći ubuduće, ali i puno je toga ostalo za napredak, za neke bolje rezultate.

Može li se vježbom postići psihološka čvrstina kakvu ima Federer? Da u najvažnijem trenutku opali as ili spasi tri meč lopte?

Neki tenisači to jednostavno prije shvate, kao Federer, koji je uspio jako brzo shvatiti stvar, i onda ne odustaju od toga jer znaju da je to idealno. On je u mladim danima sebi osvijestio kako je sve što radi dovoljno da može osvojiti Grand Slam i toga se drži. Drugi igrači kada se nađu u nekoj krizici, kad izgube nekoliko mečeva, malo i posumnjaju u sebe, što napraviti, što ne, to je malo i stvar iskustva. Mislim da se do toga može doći, kao što je pokazao Đoković u prošloj sezoni, da to nije nedostižno. Mislim da tu, naravno, puno igra psihološka priprema, ali i način na koji živite, na koji trenirate, koji su vam prioriteti, koliko dajete sebe u tenis, dosta je tu sitnica.

Kako sami sebe ocjenjujete u ta dva segmenta – teniskom znanju i psihološkoj pripremi?

Mislim da uvijek težim napredovati, pokušavam izvući maksimum iz svog potencijala do kojega još nisam stigao. Teniski gledano, imam tu jako puno prostora, posebno moram raditi na konstantnosti, da vjerujem u svoju igru i da to držim cijelu sezonu. Zna mi se desiti da igram maestralno, a nekad osjećam da sam u srednjoj formi i pokušavam previše, tražim ideje koje u tom trenutku nisu moguće. Psihološki, kad igrate cijelu sezonu, normalno je da malo oscilirate, ali mislim da to nije bio problem kod mene…

Da? Psihološka strana nije bila problem?

Pa dobro, bilo je tu nekih oscilacija, ali zadovoljan sam jer sam bio uvijek pozitivan i vjerovao sam da ću se izvući iz tih nekih loših rezultata i do toga sam došao. Mislim da sam u situaciji da se sjajno osjećam i znam da mogu još puno napredovati i vratiti se tamo gdje mi je mjesto.

Već ste u 24. godini osvojili više od četiri milijuna dolara nagrada, međutim Vaše mečeve prati jedinica za teniski integritet zbog sumnje u namještanje. Ono što privlači pozornost je kada niže rangirani tenisač pobijedi nekog bolje rangiranog, te kada su uplate na takve mečeve izrazito visoke.

To me je stvarno jako pogodilo kad je izašlo u medijima, iako je dan, dva poslije bilo demantirano. Stvar je u tome da je u sportu svaka utakmica sumnjiva kada slabiji pobijedi jačega, tako da je to možda čak na neki način normalno. Što se tiče mene, je, istina je, događale su mi se te neke situacije, ogromne oscilacije pa je to sve bilo i razumljivo, donekle…

Nije li apsurd da zbog jedne Vaše teniske karakteristike, a to su te oscilacije u igri, koje su očito psihološki problem, postajete sumnjivi za namještanje.

Ma da, baš totalni apsurd i nepojmljivo je uopće optuživati tako, bez ikakvih dokaza, bez ičega. Znate, to ne možete poslije pobiti, niste više nikad čisti, jer nema smisla poslije izjavljivati da to nije tako, ljudi misle svoje. To mi je bilo jako loše iskustvo.

U tenisu odlučuju nijanse. Što Vam nedostaje da napravite iskorak kao Novak Đoković?

Pa znate, kad se gledam, kad igram u najboljoj formi, mislim da se tu mogu nositi s najboljima iz vrha, iz TOP 10, ali trebam doći do toga da moja najbolja forma ne bude mojih 100 posto mogućnosti, nego 80 posto mogućnosti i da to mogu držati kroz osam, devet mjeseci u godini. I u takvoj situaciji ću stvoriti mnogo više prilika i za osvajanje Grand Slamova i turnira iz Masters serija.

Koji je cilj do kraja godine, trenutno ste 21. tenisač svijeta…

Volio bih se vratiti u prvih 10 i ako, daj bože, dođem do toga, da onda ne nestanem, da mi ne bude to krajnje zadovoljstvo, nego da pokušam ići naprijed i da ostanem tu u vrhu.

Bi li Vas uspavao ulazak u TOP 5 ili biste rekli: ‘Moram biti prvi!’

Ne bih sada htio ponoviti istu grešku, da se zadovoljim pozicijom u TOP 10 ili 5. Baš bih volio stisnuti do kraja, ako dođem do te situacije da sam u TOP 5, htio bih vidjeti kolike su moje mogućnosti i kako će na mene reagirati drugi tenisači u vrhu.

Konkretno, hoće li Marin Čilić jednog dana biti broj jedan svjetskog tenisa?

Teško, teško. Mislim, teško mi je reći. Tko zna što će biti sutra. Ali velika bi mi želja bila da osvojim barem jedan Grand Slam, od toga se počinje, kao što je bilo kad sam osvojio juniorski Roland Garros i bio prvi junior svijeta, od toga dana su se mnoge stvari promijenile.

Hrvatska Davis Cup reprezentacija i dalje traži trenera? Zašto ste odlučili prekinuti suradnju s Goranom Prpićem? Što je Prpi nedostajalo?

To se sve nije dogodilo preko noći. Reprezentacija se tako osjećala, došlo je do nekog zasićenja, trebala nam je promjena za dobrobit ekipe, da otvorimo mogućnost boljim rezultatima. Goran Ivanišević je bio naša želja, ispostavilo se da se to nije moglo dogovoriti. Bili smo zadnjih dana u kontaktu sa Željkom Krajanom, nije to još završeno, ali moguće je i da nas on vodi.

Vi ste osobno, nakon dogovora s igračima, tražili od Prpića da odstupi? To baš nije ugodna situacija, je li Vam bilo teško obaviti taj poziv?

Pa normalno da mi nije bilo nimalo ugodno, ali sam kroz razgovor izborniku objasnio situaciju i rekao zašto je došlo do toga. Naravno da razgovor telefonom nije bio najbolji način na koji se to moglo izvesti, ali sam mu objasnio kako je i zašto došlo do toga.

Koja je na kraju prava istina oko nedolaska Gorana Ivaniševića na čelo reprezentacije. Zašto je suradnja otkazana pet minuta prije početka sjednice upravnog odbora ako se večer prije sve dogovorilo i znalo se unaprijed da Goran traži 100.000 eura godišnje za svoj projekt.

Ja sam tu sa strane, teško mi je sad reći – tako je bilo, pa da ispadne da nije. Ja mogu reći da sam jako, jako žalostan što to nije uspjelo, što Savez nije uspio pronaći neko rješenje u dogovoru s Goranom koji je bio željan pomoći, ući u hrvatski tenis, pomoći mladima, organizirati kampove…

Zar se nije odmah znalo da Savez nema 100.000 eura koliko je tražio Goran?

Ma to je jako nezgodno ispalo. Što reći na to?

Je li 100.000 eura previše novca za taj posao? Prpić je radio za tisuću eura mjesečno…

Da, ali to je bio drugačiji posao, to je bio posao vezan samo uz reprezentaciju. 100.000 eura definitivno nije previše za ovo što je Goran nudio, a to je bio program za sve mlade u Hrvatskoj. Dakle, za najbolje do 12 godina, najbolje do 14, do 16 i do 18 godina. Znam i ja sam koliko se novca troši na to, i jako je bitno da roditelji znaju da je to u što ulažu dobar program. Hoću reći da je tih 100.000 eura i mala cifra za ono što bi Goran mogao napraviti, i od sponzora, raznih kampova…

Je li u redu da je u vrhu teniskog saveza političar, osoba koja i tako ima na desetke funkcija u raznim odborima i slično, dok teniske legende, kao što je Goran, u Savezu nemaju baš nikakvu funkciju.

Mislim, nemam tu što reći. Najbitnije je da Savez funkcionira dobro, da potiče mlade i da to na neki način sve sustavno ide dobro. Teško je tu sad reći bolje bi bilo da je ovaj ili onaj.

Tko je najperspektivniji tenisač današnjice? Đoković je, primjerice, sam rekao da bi na ovom nivou mogao igrati još dvije godine, a onda se povući, iako će tada imati tek 27 godina.

Ma u to ne vjerujem baš. Ali ovisi sve koliko će ostati u tenisu i koliko će mu tenis biti prioritet s obzirom na sponzore, publicitet, kamere… Federer je, recimo, u svojoj karijeri pokazao da je moguće dugo ostati maksimalno koncentriran i to je jedna velika, velika sportska vrlina.

Tko bi sljedećih pet ili 10 godina mogao vladati svjetskim tenisom?

Đoković, Nadal, Murray…

Kako ocjenjujete mlade nade? Bernard Tomić, Miloš Raonic…?

Tomić će biti zasigurno taj, već sada pokazuje s malo iskustva da je jako, jako talentiran i bit će odličan. A Raonic je isto odličan igrač. Jako, jako opasan tenisač i on već sad na nekom Grand Slamu može igrati strašan tenis. Teško je procijeniti dokle će doći, ali će imati veliku budućnost.

Koliko je moderan tenis opasan po zdravlje tenisača? Danas se igra brzo, pate koljena, ozljede su sve češće… Biste li radije igrali u vrijeme Matsa Wilandera, Ivana Lendla?

Ne bih, ne. Tenis se promijenio, stil igre se promijenio, igra se jako brzo, ali danas se igrači puno više posvećuju kondicijskoj spremi, vode fizioterapeute i nutricioniste sa sobom, tako da je tenis postao zahtjevniji, igrači su više posvećeni tenisu i svome tijelu. Na taj način je sve evoluiralo i došlo do situacije da igrači mogu to izdržati. I sve je manje rupa u igri. Prije 15-ak godina je bilo tenisača s izrazito dobrim udarcem ili dva, dok danas morate biti dobro pokriveni na svim poljima i znati se služiti svime. Mislim da tenis stvarno ide naprijed.

Koje je Vaše najslabije oružje u tom tehničkom dijelu? Servis ili možda nešto drugo?

Ipak servis, mislim da tu ima najviše prostora za napredak.

Kako to, pa Vi biste s dva metra visine trebali zakucati gdje želite…

Hahaha, nije baš tako jednostavno. Puno ovisi i kakva ti je tehnika, nije jednostavno promijeniti nešto što ste ponovili milijun puta, ali mislim da na servisu imam najviše prostora za napredak i vjerujem da baš tu mogu smanjiti dužinu svojih mečeva.

Koja su odricanja u tenisu? Vuče li Vas ikad da pojedete ili popijete nešto mimo zadanog plana, kao što je, primjerice, u jednom intervjuu otkrio naš Eduardo da Silva?

Iskreno, ne. Ovisi što želite, ali u vrhunskom sportu morate biti odmorni, dobro spavati, dobro jesti, biti koncentrirani na ono što radite, biti potpuno posvećeni i treningu i natjecanjima, tako da vas previše stvari sa strane ne zaokuplja. Ja nemam tih problema. Posljednjih godinu dana jako pazim na prehranu. Moram priznati da me ne vuče sad da pojedem neku čokoladu ili sladoled, to mi ne smeta.

Jeste li imali ikad problema s kilažom?

Ma nemam s tim problema, ja imam problem kako nabaciti kile, hahaha, ali evo ide nabolje, nabio sam ipak nešto.

Kako izgleda jedan klasičan dan Marina Čilića?

Pa evo, reći ću vam konkretno za sutra, kada je dan klasičnog treninga. Dizanje je u 6.30, pa doručak…

to je zdrav doručak sportaša? Hrvati su zadnjih dana uglavnom uživali u pršutu i francuskoj…

Hahaha, za doručak pokušavam jesti neke proteine, dva, tri jaja, jogurt ili tako nešto s kruhom namazati, znači nemasno, marmeladu, i na kraju pahuljice s mlijekom, tako da imam dosta ugljikohidrata i dosta proteina za doručak. Onda je trening od osam do 10, pa iza lagani fitnes, iza toga ručak, onda opet drugi trening tenisa od sat i pol, dva, ovisno o intenzitetu, i na kraju dana teži kondicijski trening, teretana ili trčanje. A spavanje je ovisno o umoru, ali s obzirom da je dizanje u pola sedam, u krevetu sam već u 22, nekad se zavuče i do 23.

Jeste li više jutarnji li večernji tip?

Jutarnji, jutarnji, navikao sam tako.

Stalno ste u pogonu, ljuti li se Vaša djevojka zbog tih stalnih putovanja?

Ma ne ljuti se.

Tko je obavezno u ekipi kad idete na turneju, a tko se priključuje povremeno?

Pa to nekako ide rotacijski. Tu je teniski trener koji sa mnom putuje koliko god može, zatim i kondicijski trener koji nije stalno sa mnom. Bob Brett je i dalje tu. Moj najstariji brat Vinko je najveći dio godine sa mnom, a tu i tamo na nekim turnirima, gdje je potrebna i malo bolja priprema, uleti i moja kuma Nada.

A što Nada radi?

Mislim, pozovem je da nam napravi nešto domaće hrane, hahaha.

Znači, ona je prava logistika…

E to! Kad se zalomi neki peti, šesti tjedan u Americi, onda nije baš jednostavno svaki dan i doručkovati, i ručati, i večerati u restoranu.

A cura i obitelj, kad oni dolaze?

Pa obitelj jedino kad dođem u Zagreb, a cura kad može. Ima ona svojih obaveza, studira i tako.

Koji Vam je najdraži turnir. Možda indijski Chennai? Osim što ste ga osvojili, tamo ste uvijek u dobroj formi.

Hahaha, nije, nije Chennai. Tamo bi trebao svaki tenisač otići na početku sezone da malo vidi kakav je to svijet. Da se malo spusti na zemlju. Ako treba birati, onda mi je najdraži Zagreb.

A gdje baš ne volite igrati?

Cincinnati, ne znam jesam li ikad ikog dobio tamo.

Tko Vam je teniski uzor?

Ma Goran.

To sad morate reći ili…

Ma ne moram, ali koga ću drugog? Pa samo sam njega gledao na televiziji kad sam bio mali.

Kakva je sad suradnja s Goranom, prošle godine je i on radio s Vama?

To je bilo u kontekstu prošle sezone, na nekim turnirima gdje sam bio sam, ali Goran je takav da bi on pomogao svima. Što se tiče toga, da ga ja nazovem danas, on bi sutra odmah i došao. Tako da što se tiče toga, ja sam mu jako zahvalan i strašno puno mi je pomogao u karijeri.

Goran je tada inzistirao da Vam treba pomoći oko servisa…

Hahaha…

Zašto se smijete? Ima neka nova anegdota s Goranom…

Ma je, odmah se sjetim njegovog servisa i kad su ga novinari jednom pitali kako servira, još dok je igrao, a on kaže: Bacim loptu i udrem je!

T. Hrga / Sportski.net.hr

 

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *