Četiri različite priče koje vuku prema jednom cilju

Završnica teniske sezone najčešće je vrijeme za pogled unatrag, sa sažimanjem dojmova o usponima i padovima u mjesecima koji su prošli. Čak i ako ste vrhunski i dugo u svjetskom vrhu, oscilacije su uobičajena stvar, a iz kuta gledanja vodećih hrvatskih igrača, pogled unatrag obilježen je s puno pozitivnog iskustva od početka godine, s prilikom za upečatljivi kraj tijekom dolazećeg vikenda u potrazi za naslovom u Davis Cupu.

 

Oscilacije su normalne čak i ako ste Andy Murray ili Novak Đoković, koji su bili korak ispred svih ostalih u mjesecima za nama. Uspone i padove prošli su i domaći aduti koji će u petak, subotu i nedjelju biti u konkurenciji za mečeve u Areni Zagreb, iza sezone na ATP Touru koja je uvijek puna izazova i redovito će puno izvući iz igrača prije nego se nađu u prilici da se krajem godine bore za još jedan veliki trofej.

Što nam je teniska 2016. pokazala ako se usmjerimo na obavljeni posao hrvatskog kvarteta koji je na okupu u Zagrebu?

Druga najveća titula i pohod do renkinga karijere

Marin Čilić

Među četiri priče hrvatskih igrača koji pred sobom imaju još jedan veliki ovosezonski cilj, ona koju će moći ispričati Marin Čilić ponajprije će se usmjeriti na nalet započet u ljeto. Sve je krenulo na travi i u Londonu, s polufinalom u Queen’s Clubu i četvrtfinalom Wimbledona, koje je moglo biti i polufinale. Propuštena dva seta prednosti i tri meč-lopte u četvrtoj dionici protiv Rogera Federera ostavili su ožiljak koji nije bilo lako zacijeliti, ali Marin nije bio previše obeshrabren kako je sezona išla dalje.

Pripremajući se za US Open, prvi hrvatski reket zablistao je u Cincinnatiju, s prvim prolaskom četvrtfinalne prepreke na Masters 1000 turnirima, kada je otišao dalje skraćenim putem u hrvatskom ogledu, nakon što je koljeno Borne Ćorića dalo signal da nešto nije u redu. Između Olimpijskih igara u Riju de Janeiru i posljednjeg Grand Slam turnira u godini, prvo polufinale na Masters 1000 razini bilo je velika stvar, ali Čilić se nije zadržao na tome. U nastavku tjedna, zaključak je stigao pobjedom nad Andyjem Murrayem u finalu, kojom je osigurao proslavu svojeg drugog najvećeg naslova u karijeri.

Korak iznad ostala je samo titula osvojena preklani na US Openu, a iako u New Yorku ove godine nije išlo dalje od trećeg kola, Marin se pobrinuo da priča o pozitivnom zamahu u drugom dijelu sezone ne ostane samo na slavlju u Cincinnatiju.

Čilić je vukao reprezentaciju do pobjede nad Francuzima u zadarskom polufinalu Davis Cupa, s najviše zasluga za izboreno finale, ali bez preuzimanja puno pohvala samo na svoja leđa. Kako se bližio sudar s Argentincima, vodeći hrvatski tenisač za sobom je ostavio dva vrijedna rezultata na turnirima iz serije 500, polufinale Tokija i naslov u Baselu, koji ga je približio odlasku na ATP Finale u Londonu. Ulaznicu za završnicu sezone na Touru osigurao je u pariškom Bercyju, a Pariz će osobito pamtiti po svojoj prvoj pobjedi nad Novakom Đokovićem, vrijednoj ulaska u polufinale.

Na ATP Finalu u londonskoj O2 Areni nije išlo jednako daleko, s ispadanjem u skupini koja je djelovala jače od one susjedne, u društvu Andyja Murraya, Keija Nishikorija i Stana Wawrinke. Ipak, Čilić je i ondje ostavio trag. Pobjedom nad Nishikorijem osigurao je skok na šesto mjesto na svijetu, novi najbolji renking u karijeri, što je bila još jedna lijepa vijest uoči finala Davis Cupa.

U drugom dijelu godine nije nedostajalo pozitivnih signala, a stvari za koje bi Marin poželio da su se rasplele drugačije uglavnom su se zbivale u prvoj polovici sezone. Bilo je to razdoblje kada ga je usporila ozljeda koljena zbog koje nije igrao dva mjeseca, od ožujka do svibnja, a nedugo po povratku, stiglo je negativno iznenađenje u Roland Garrosu, kada je već na startu znak “stop” postavio Argentinac Marco Trungelliti, koji je prije toga uhvatio zamah prolaskom kvalifikacija.

Kako je sezona išla dalje, oscilacija je bilo sve manje, a s Čilićem u takvom izdanju, Hrvatska ima dobar temelj za vjeru u četvrtu ovogodišnju pobjedu i drugi naslov u Davis Cupu.

Početak s ozljedom i brigama, završetak među prvih 20

Ivo Karlović

Siječanj, veljača i travanj donijeli su rani kraj puta na turnirima, probleme s bolnim koljenom i upitnike uoči nastavka. Ožujka nije ni bilo, koljeno je reklo “ne”.

Pri kraju studenog, Ivo Karlović ponovno je u društvu prvih 20 na svijetu, na 20. mjestu, s dva naslova i još jednim finalom u sezoni na ATP Touru i s pogledom unaprijed prema povratničkom nastupu u reprezentaciji, u lovu na trofej.

Nakon što je započeo sezonu sa šest poraza, uz dvije predaje suparnicima u tim mečevima, dr. Ivo je poslije proslave 37. rođendana pokazao da još nije rekao svoju zadnju. Kada je zdrav, najviši tenisač na ATP Touru i dalje je opasan, a na završetku travnja ispisao je najavu za ono što slijedi probojem do polufinala na zemlji Istanbula – s otvorenim apetitom za još više.

Poslije problema koje je prošao u prvom dijelu godine, Karloviću nije trebalo puno vremena da pronađe rješenje za vlastitu glad za pobjedama. Nadao se da bi moglo krenuti u Wimbledonu, a iako ondje nije bilo puno dobrih vijesti, s ranim porazom od slovačkog kvalifikanta Lukaša Lacka, pozitivna reakcija stigla je u srpnju i kolovozu.

U istom vikendu u kojemu je Hrvatska u Portlandu slavila četvrtfinalnu pobjedu nad SAD-om u Davis Cupu, dr. Ivo je na američkom tlu otišao do kraja na travi Newporta. Nedugo potom, poslije prijelaza na tvrdu podlogu, osladio se i naslovom u meksičkom Los Cabosu i igrao u finalu turnira iz serije 500 u Washingtonu, kada su poen ili dva prevagnuli na stranu Gaela Monfilsa.

Dr. Ivo pamtit će i u osminu finala Masters 1000 turnira u Torontu i dolazak jednako daleko na US Openu, kada je pokazao da je spreman čak i ako je za pobjedu potrebno ostati na terenu gotovo četiri sata. Izdržljivost je još uvijek dovoljno dobra, a ako povremeno dođe do zastoja, pri ruci je servis, što je u New Yorku pokazao sa 61 asom na putu do drugog kola, novim rekordom na posljednjem Grand Slam turniru u godini.

Karlović će se iz završnice sezone ponajprije moći osvrnuti na rezultate na ATP turnirima iz serije 500 u Tokiju i Beču, s četvrtfinalom u Japanu i probojem korak dalje u Austriji. Tijekom listopada i na početku studenog nije bilo pobjedničkog osjećaja poput onog iz Newporta i Los Cabosa tijekom ljeta – ali za studeni još nije kasno.

Bornina dva finala, Ivanove Masters 1000 titule u paru

Borna Ćorić

Važni dio priče o glavnim hrvatskim adutima u sezoni koja se približila kraju bili su problemi s koljenom koji su ih spriječili da naprave još više. Čilić i Karlović prošli su svoje muke u prvom dijelu godine, a Borna Ćorić borio se s boli od ljeta naovamo, s potragom za rješenjem na operaciji na koju je otišao kada više nije bilo drugog izlaza. Nedugo poslije rujanskog polufinala Davis Cupa protiv Francuske, Borna je prošao liječnički zahvat koji ga je još nekoliko tjedana udaljio od treninga i turnira, a iako povratak nije stigao na vrijeme za poneki turnirski nastup, 19-godišnji Zagrepčanin počeo je raditi pod jačim opterećenjem dovoljno rano da bude u sastavu za susret s Argentinom.

Želja nije bila dvojbena, a nakon što je dobio utrku s vremenom, Ćorić će ponovno biti pri ruci reprezentaciji, u kojoj je dva puta ponio značajni dio tereta na putu do finala. U prvom kolu u Belgiji slavio je u odlučujućem petom meču protiv Kimmera Coppejansa, kada je napravio ono što se i očekivalo, dok je u srpanjskom četvrtfinalu protiv Amerikanaca u Portlandu pokazao da može i kada je ulog jednako velik, a suparnik jači nego je bio slučaj protiv Belgijaca. Dovršavajući hrvatski preokret nakon minusa od 2-0, Borna je pokazao više od Jacka Socka, ne dopuštajući suparniku da se nađe u ulozi glavnog domaćeg junaka četvrtfinalnog vikenda.

Prije nego ga je koljeno usporilo u završnici sezone, Ćorić će se iz prethodnih mjeseci na ATP Touru ponajprije sjetiti po jednog finala na tvrdoj podlozi i na zemlji, u Chennaiju na početku godine i u Marrakechu u travnju. U ostatku sezone bilo je jako lijepih vijesti poput one iz osmine finala Cincinnatija, kada je drugi put u karijeri svladao Rafaela Nadala, ali bilo je i razočaranja u ranoj fazi turnira, u razdoblju godine prije nego su počeli problemi s koljenom. Ipak, sve što je Borna ostavio za sobom bilo je dovoljno da se zadrži među prvih 50 na svijetu, trenutno na 48. mjestu.

Marcelo Melo i Ivan Dodig

Ivan Dodig također je imao važnu ulogu na putu do zagrebačkog finala, s obavljenim velikim poslom u tri meča parova u kojima je bio u akciji, protiv Belgije s Frankom Škugorom, a u sudarima s Amerikancima i Francuzima s međugorskim sugrađaninom i kumom Čilićem. U četvrtfinalu su pala braća Bryan, možda i najveći par svih vremena, a u polufinalu su Ivan i Marin pokazali više od Pierre-Huguesa Herberta i Nicolasa Mahuta, koji su tada bili na svjetskom vrhu.

Dodig je već godinama vrlo visoko u parovima, a iako s Brazilcem Marcelom Melom nije obogatio vlastitu riznicu novim trofejem na Grand Slam turnirima, kao lani u Roland Garrosu, vrijedne titule nisu izostale. Hrvatsko-brazilski dvojac slavio je na Masters 1000 turnirima u Torontu i Cincinnatiju, a među ostalim rezultatima koji su ostali “u retrovizoru”, Ivan će se moći prisjetiti i finala Roland Garrosa u mješovitim parovima, kada je igrao s Indijkom Sanijom Mirzom.

Najveći dio priče o ovosezonskom putu hrvatskog kvarteta već znamo. Što će nam donijeti važno posljednje poglavlje?

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *