“Ajd’ ti Arsene u Monaco, a ja ću u svoj Čitluk…”

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća navijači Veleža uživali su u tri sjajne generacije. Prvu su predvodili Bajević, Marić i Vladić, koji su u arhivama zapisani kao originalni BMV na ovim prostorima. Ta je generacija ‘73. i ‘74. osvojila dva druga mjesta u prvenstvu.

U drugoj velikoj momčadi igrali su Vahid Halilhodžić i Blaž Slišković, osvojili su povijesni Kup za Velež 1981. Drugi i posljednji Kup maršala Tita osvojen je 1986., a u glavnim su ulogama bili Sead Kajtaz, Semir Tuce i Predrag Jurić – Juka, protagonist naše današnje priče.

Predrag Jurić (59) ljetos je neočekivano zasjeo na klupu trećeligaša Jaruna. Punih 15 godina nije bio trener pa smo svi koji ga poznajemo ostali zatečeni, a i teško je opisati koliko smo svi zajedno bili sretni zbog Juke. Znate, u Hrvatskoj postoje brojni treneri, bolji i lošiji, perspektivni i oni koji to nisu, ali Juka je samo jedan. Omiljen gdje se kod pojavi. Među trenerima, igračima, navijačima, konobarima, ženama, bakicama… Juku moraš voljeti, boem u duši, dječački iskren, čudesnog smisla za humor. Da se rodio u Engleskoj, glumio bi uz Delboya i Rodneyja.

– Što me je vratilo na klupu? Prijatelji… Goca (Jurić), Vukoja, Ačkar i Grgur Jolić – Grgo prije svih. Grgo je predsjednik Jaruna, pričao mi stalno o velikim planovima, da želi sagraditi pravi klub na Jarunu, da je Treća liga samo usputna stanica… Ja sam ga isprva odgovarao, govorio mu: “Gdje ćeš, čovječe, bolje lezi doma nego da ulupaš i novce i živce.” A eto, na kraju sam pristao…

I kako je u Jarunu?

– Lijepo, iznenađujuće, baš uživam. Imamo dobru momčad, jesen smo eto okončali na prvom mjestu. Loša nam je infrastruktura, nemamo mjesta za pomoćni teren pa su sve kategorije na glavnom. A ostalo je – top. Grgo je nemoguć lik, sve što dogovori bilo s kim, isplati mu u dan, a isto je i sa svakom sitnicom koja nam zatreba. Sve rješava, čudo jedno… Kaže da će i pomoćni teren riješiti, da ima obećanje iz Grada. Moraš imati teren s umjetnom travom, danas je to standard koji vrijedi za petu ligu, a ne za klub koji bi najesen trebao igrati Drugu ligu.

Kažete da je momčad dobra?

– Imamo pet-šest igrača koji su prošli ozbiljne škole poput Dinamove ili Lokomotivine. Imaju dečki perspektivu, a hoće i raditi. Dobra smo klapa, moglo bi biti nešto od nas. I dobra je ta Treća liga. Kvartovski klubovi, svako gostovanje ima svoju draž, nabrijano, dobri suparnici. Kažem, užitak za raditi, osjećaš atmosferu, presing, želju da pobijediš u nečijem kvartu.

Još da je lova nekakva?

– Od svoje plaće mogu živjeti, više od toga mi ni ne treba. Kakav novac imaju igrači nisam ni pitao, ali siguran sam da dio njih ima lijepe iznose. Znam to jer vidim da bi mnogi htjeli u Jarun, znaju da je Grgo široke ruke i da drži do riječi.

Je li ta momčad spremna igrati Drugu ligu?

– Nikoga se tamo ne bih bojao, a vidio sam neke utakmice. Za taj rang treba nam nešto žešći rad i brža igra, ali imaju to moji igrači u nogama. Samo, imamo pet trećih liga, a samo jedno mjesto se otvara u Drugoj ligi. To mi nije ni pošteno ni normalno, ali što ću…

Ne možeš s Jukom raditi intervju a da ne prođeš njegovu igračku karijeru. Bio je odličan centarfor, na rubu reprezentacije Jugoslavije za koju je i odigrao dvije utakmice. Solidna brzina, sjajan dribling, odličan u duelu, u igri glavom. Kajtaz bi ubacio s desnog, Tuce s lijevog krila, a Juka bi trpao.

– Pitaju me ljudi tko je najveći igrač Veleža svih vremena. Znam da neslužbeno tu titulu nosi Dušan Bajević, koji je bio neupitna klasa. Međutim, moj je izbor Semir Tuce, pakao s krila, dribler razornog udarca i centaršuta. Da je otišao u Dinamo, Hajduk ili Zvezdu, bio bi proslavljen, ali eto. Mi smo ‘88. bili jesenski prvaci Jugoslavije, ali ja u zimi morao u vojsku, Tuce otišao u Švicarsku…

U kontaktu ste i danas?

– Jesmo, kako ne, iako živi u Švicarskoj. Čujem se s Kajtazom, Hadžiabdićem, Ivicom Barbarićem, Karabegom, Goca mi je prijatelj.

Tuce nije probao u velikom klubu, ali vi jeste, u Dinamu, tamo još ‘83?

– Bio sam jako mlad, ni 20 godina, a momčad paklena. Ne možeš proći… Nije prošao u to vrijeme ni jedan Vasil Ringov.

Zato ste umalo ‘89. završili u Monacu?

– Uh… Boro Primorac uputio Arsenea Wengera koji je tada vodio Monaco da u Mostaru može pronaći centarfora za klub. Dan prije utakmice došla mi je Primorčeva tetka i kaže da Wenger dolazi privatnim avionom. Nije da sam se prepao, ali mislim si “zašto baš sada”. Tek sam se vratio iz vojske, nespreman, izvan forme, ali ajd’ igramo kup-utakmicu protiv nekog Rudara, više i ne znam kojeg, ali niželigaš, nikakva momčad. I umjesto da ih razbijemo, mi jedva dobili, a ja, što bi se reklo, “nisam se ni pojavio na terenu”. Prišao mi ipak Wenger nakon utakmice, upoznali smo se, kazao mi je da me pogledao, da traže centarfora i da sam jedan od kandidata. A ja si mislim “ajd’ ti Arsene u Monaco, a ja ću u svoj Čitluk…” Sramota kako sam odigrao, naravno da me nije doživio.

Ipak ste nešto kasnije otišli u Španjolsku, ostali ste tamo šest godina. Tri u Burgosu, dvije u Marbelli, jednu u Meridi?

– Bilo mi je lijepo, ne mogu reći. Došao sam k’o mali seljačić, nemaš pojma ni o čemu, jedino loptu znaš udarati. Nisam samo ja bio takav, većina naših igrača vani bila je u istoj situaciji. Tamo su me učili kako se sportaš hrani, kako čuva tijelo, kako ga bolje priprema. Evo, već se godinama svaki dan hranim tu u “Finom kutiću”, restorančiću pokraj zgrade u kojoj živim. Šefica Josipa priprema prvoklasnu hranu, da sam se tako hranio kao igrač, tko zna gdje bi mi bio kraj.

Vratili ste im puno toga, u 170 utakmica, zabili ste 42 prvenstva gola?

– Lijepo je bilo, kažem vam. Fina liga, fina zemlja, odlična klima i stil života koji mi je odgovarao.
Voli Juka i život u Zagrebu, kao i u rodnom Čitluku. Korona mu je prekinula prvenstvo pa će malo odmarati u Hercegovini. I smišljati proljetnu strategiju za Jarun. Ne sumnjam da će ostati pobjednička, svim srcem navijam da Jarun i Juka pobjeđuju. Ne možeš drugačije ako si imao čast upoznati Juku…

Juka je uvijek bio boem. Živio je za nogomet, ali živio je i za društvo, za dobar provod. Nikada to nije skrivao.

– Kada sam bio mlad, govorili su mi stariji igrači da s takvim načinom života neću u kopačkama trajati ni do 28. godine. A ja karijeru završio s 39…

Dobro, kako ste to živjeli?

– U mom kraju za takav život kažu da je – pogan. Da, pogano sam živio. Društvo zezancija, provodi… Bilo je puno klubova u kojima sam bio zvijezda, a ti klubovi nisu baš bili nogometni ha-ha…

I takvi ste izdržali do 39.?

– Naučili su me u Španjolskoj i kako piti vino, kako ga izabrati, to sam posebno cijenio ha-ha… Šest sam godina nakon Španjolske igrao u Dragovoljcu. I opet zbog društva, tamo su bili Baka (Slišković), Tarzan (Cvjetković), Vukoja… Treniraš i zabavljaš se, a i uopće nismo bili loši.

Nakon igračke karijere radio je kao trener u Dragovoljcu, Sesvetama, a tog se posla ostavio kad je s GOŠK-om iz Dubrovnika u kvalifikacijama ispao iz Druge lige.

– Došao sam pri kraju prvenstva, pokušao spasiti što se dalo spasiti, a nekako mi se sve to gadno zamjerilo i odlučio sam da više nikada neću biti trener u seniorskom nogometu. Radio sam kasnije nešto s klincima, bio i skaut u menadžerskoj agenciji Siniše Šoše i Lole Momčilovića.

Ima jedan igrač u Jarunu koji posebno privlači pažnju. Riječ je o Igoru Prijiću, iskusnom centarforu koji je u dvije trećeligaške sezone zabio u Vinogradaru 100-tinjak golova. U Jarunu je jesenas zabio 19.
– Prijić je prije svega iznimno korektan i karakteran dečko, a kao napadač ima nevjerojatan osjećaj za gol. On je ona prava nogometna lisica, koja uvijek zna gdje treba biti, a kad mu je lopta u nogama, poteze vuče iznimno brzo. Tehnički je izvanredan igrač, odlično školovan. Žao mi je što ga nisam upoznao dok mu je bilo 18 godina, možda sam ga mogao usmjeriti na neki bolji put. On je igrač za prvoligaške domete bez ikakve sumnje, čak i značajno više od toga, a zašto nije uspio morate pitati neke druge.

Što govorite svojim mladim igračima, što im je najvažnije za napredak?

– Sve je važno u životu nogometaša, od prehrane, treninga, odmora, okruženja… Međutim, ključno je da tehnički budu pravi, jer kad si tehnički pravi, sve ostalo možeš zidati. Posebno tu fiziku bez koje danas ne možeš.

Nije Juka nimalo razočaran nastupima Vatrenih u Ligi nacija. Dapače…

– Ne shvaćam one koji su razočarani. Igrali smo protiv svjetskih giganata kao što su Francuska i Portugal te u svim utakmicama igrali izrazito nekompletni, što zbog ozljeda, što zbog korone. Znam, nisu ni oni baš bili kompletni, ali to su nacije koje imaju 50-ak vrhunskih igrača. Mi ih nemamo toliko ni izbliza, pa valjda smo svi zajedno toga svjesni. Mi smo mala država, a nismo baš ni bogati, pa je fenomenalno da uspijevamo već godinama imati reprezentaciju koja je među Top 10 u svijetu. U Ligi nacija jesenas smo dobili nekoliko igrača koji su sad već tu, možemo na njih računati. Uremović nam nije bio na nogometnoj mapi, a sad je važan kotačić momčadi, odličan igrač. Vidjeli smo da Bradarić može na lijevi bok iako ima tek 20 godina, ili da Ćaleta-Car i Pongračić bez problema mogu zauzeti stoperske pozicije. Pa i taj Budimir nam je dao veću napadačku širinu. Dobili smo za Euro četiri-pet novih igrača, a to je pravo bogatstvo.

Da možete kao trener birati, koga bi voljeli u klubu: Mandžukića ili Petkovića?

– Tijekom karijere više sam bio igrač tipa Petković, koji oduševljava potezima i potencijalom. Petković dakako ne može u istu rečenicu s Mandžukićem kada su karijere u pitanju, iako bi po svemu morao napraviti sličnu karijeru. Opet, prije bih nekako izabrao Petkovića, u njegovim je nogama više nogometne romantike…

Robert Šola / Sportske novosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *